Vidim da je ovo staro, al kad sam već prošao maratonac od sva tri dijela zaredom, morat ću malo podijelit sa zajednicom...
Prije početka čitanja trebate imati na umu nekoliko činjenica za bolje razumijevanje teksta
Ja sam derište.
Jako znatiželjno derište.
I moram vidjet i iščeprkat sve u igrama koje imalo smrduckaju na avanturu...
Drug Ikral mi je pripomenuo da možda imam OCD, al nisam skužio kako tu mogu imat Online Collector's Dealership, kad je to iz druge igrice...
Uglavnom, da riješimo odmah na početku najgore stvari, za ovu trilogiju imam samo dvije riječi opisa:
Zašećereni drek.
Naime, sve tri igre zajedno (a guraju se pod RPG žanr) traju kraće nego jedan polupošteni japanski RPG, Falloute neću ni spominjat... Bilanca: cca 150h za sva 3, a svaki Fallout na PS3 preko 200h, Ni no kuni 120h (igrica za djecu, na to ću se kasnije osvrnut), Final Fantasy XIII (koji je pravi zašećereni drek) oko 130h i FF XIII-2 oko 150h...
Žalosno je da su sve poštene ideje, umjesto da ih u sljedećem nastavku poboljšaju, jednostavno izbačene... Istraživanje po površinama iz prvog dijela, jednostavno fenomenalna ideja: izbačeno i zamijenjeno linearnim predefiniranim prolaženjem misija; istraživanje ruda (i gubljenje vremena) iz drugog dijela: izbačeno i zamijenjeno pronalaženjem fiksnih točaka s gorivom na galaktičkoj karti... Ne da mi se više ni razmišljat kojih je još potencijala bilo, jer me već ovo napisano isfrustriralo do daske...
Ondak, pričaju o slobodi izbora, a onda taj izbor obilježavaju kao dobro ili zlo (paragon/renegade). Tu me strefila sekvenca s eutanazijom (tzv. "ubojstvo iz milosti"), po kojim je to mjerilima pozitivan izbor?!?!?! Neću ulazit u politiziranje, ali ja to jednostavno ne mogu prihvatit kao pozitivno, a posebno ne uz tolika medicinska postignuća prikazana u datom okružju!!! Na ostale (bar meni) moralno-upitne sekvence se ne želim ni osvrtat, vidjet ćemo za stotinjak godina kako će povijest presuditi...
Ali moram se osvrnuti na te američke "odrasle teme"...
Od svih priča o odraslosti imamo jednu eutanaziju i sijaset seksualnih kombinacija... Ono prvo je tema nedoumica već stoljećima, ali ovo drugo su, oprostite, najobičnije teenagerske sheme i za usporedbu s tim moram staviti dječju igricu Ni no kuni koja ima puno odraslije teme o gubitku voljenih osoba i prihvaćanju date situvacije...
Scenarij cijelog Mass Effect trojca je najobičnija holivudska SF sapunjara, koja ima toliko rupa da mi je neugodno i razmišljati o tome...
Jedina prava veličina ovog serijala je grafika. Ali ne i animacija. Naime, objekti su definirani vrlo detaljno i vidi se kako su se grafički enginei razvijali tijekom tih 5-6 godina, osvjetljavanje je neizmjerno bolje u svakom sljedećem nastavku, ali animacije su sve trzavije i dropanje frameova je u neopisivim količinama... Koda animacija likova se vidi poboljšavanje procesa kroz godine... Od prvog u kojem su svi izgledali ko da su im zapiknute metle u stražnji ispuh do potonjeg u kojem čak imamo fragmentarni motion capture, ali međuanimacije od jedne do druge faze izgledaju ko robotski brejkdens...
I onda pogledam ove Fajnal Fentazi trinjajstice i padnem na {nezgodno mjesto} koliko to fino izgleda kod gjapanezera...
Nakon sveg ovog, nije mi žao da sam odigrao, al ne bi mi bilo i da nisam...
I sad, dragi moji igrači, moram vam dat savjet koji bih dao sebi, samo da sam znao...
Ako želite dobru priču, punu nade, od koje će vam biti toplo oko srca, igrajte Ni no kuni.
Ako, pak, volite nasilje i sumornu atmosferu, igrajte Fallout 3 i New Vegas.
Za spolni odgoj, odigrajte Catherine.
A za Mass Effect, ako baš morate, probajte onu besplatnu tricu s plusa, više je nego dovoljno...
Ja ću si trilogiju zadržat za primjer ako me još ikad uhvati da želim probati neki američki blockbuster...
