Pozdrav ljudi! Dugo se nismo vidjeli
Evo konačno sam uspio sjest za tipkovnicu i na brzinu sročit neki tekst o mojoj vožnji R8-ice na Grobniku. Zapravo pisao sam s idejom da tekst možda pošaljem i EVO magazinu, pa tko zna, možda se provozam u Citroenu DS3?!
„Super osjetljiva papučica gasa!“ – to je misao koja mi prolazi glavom dok pokušavam što laganije voziti PIT lane-om Grobničke staze. Najme nalazim se u Audiju R8 4.2 FSI sa R-tronic mjenjačem, koji je sa tvorničkih 430ks dodatno pojačan na 460ks i, ono bitnije, olakšan za gotovo pola tone na 1100kg (sa tvorničkih 1560kg)! Iz prvobitnog šoka s pitanjem „Poznajem li stazu“, budi me moj suvozač (vlasnik vozila, koji nije zavezan u karbonskom školjkastom sjedalu, već sjedi gotovo „na“ meni s jednom rukom blizu volana, a drugom na ručnoj kočnici!). Potvrdno odgovaram i on se već malo odmiče zadovoljan odgovorom. Ne znam zašto ga je to toliko smirilo, jer s obzirom na performanse ovog vozila bolje da me pitao - imam li oružani list?! Opet misli lutaju i sada me vraćaju u prošlost i pitam se što ja radim ovdje, kako sam se u ovo uvalio?
Evo kako: već „tko zna koliko“, fan sam Gran Turismo serijala koji sam sebe naziva i „Pravim simulatorom vožnje“ – dakle oni tvrde da je to najbliži način za svaki dan iskusiti Audi R8 (npr.), bez da potrošite milijun kuna. A dokaz uvjerenosti u to je i GT Academy, natjecanje kojim se dokazalo da biti brz u simulaciji, znači biti brz i u stvarnosti. E sad, lako je to čitati na Internetu i u sigurnosti svoga doma za plastičnim volanom misliti kako „nije problem“ proći Eau Rouge sa minimalno 150km/h, i to u driftu! Tom sigurnošću sam se i ja odmah prijavio za vožnju R8-ice čim sam ugledao obavijest na Internetu.
Te sigurnosti više nema. R8-ica me sada čvrsto drži u svojoj utrobi i zahvaljujući izostanku bilo kakve zvučne izolacije, sada mi središnje postavljen motor doslovno diše za vratom. Zapravo reži, jer zahvaljujući izmijenjenom ispuhu to je iskonsko režanje i ja uz pomoć tipki na stražnjoj strani volana panično prebacujem u treću brzinu. A R8-ica se jedva kotrlja.
„Vai!?“, dovikuje mi suvozač. I to s razlogom jer PIT lane je već iza nas i došlo je vrijeme za ubrzati i uključiti se na stazu. Lagano ubrzavam i nakon ponovne reakcije mog suvozača „vai, vai!“, sjetih se da je staza ispražnjena samo za nas. E Gorane, „sad ili nikad“. Trznut njegovim povikom, refleksno prebacujem u nižu (2. brzinu), čvrsto se primam za volan i nježno stišćem gas. R8-ica odmah reagira (jesam li vam već rekao da obožavam atmosferce?!), spušta se još niže i uz minimalno mahanje repom katapultira se prema naprijed. Shvaćam da gas nisam pritisnuo onako lagano kako sam planirao, ali isto tako sam presretan što se snaga prenosi na sva četiri kotača, a ne samo na stražnje i sada fokusiran samo na stazu hrabro idem dalje.
Prvi krug je za zagrijavanje (to pravilo uvijek treba imati na umu!) pa tako i ja sada samo ponavljam putanje i povremeno bocnem R8-icu da vidim kako se ponaša na određenim dijelovima staze. Vidim da se i suvozač opustio, a i sa par laganih „bravo“ uspio je opustiti i mene, pa sad više ne držim volan kao da mi život ovisi o tome. Na moje vlastito iznenađenje, izlaskom iz posljednjeg zavoja pritišćem papučicu gasa uz pod i sada R8-ica konačno malo ozbiljnije grabi grubim Grobničkim asfaltom.
Vidim da se suvozač konačno pošteno zavezao i s obzirom da šuti, valjda odobrava to moje ubrzanje tempa. Lako je stisnuti gas, treba znati stati - vođen tom mišlju i strahom koji mi je ostao od mog prvog posjeta Grobniku i izljetanju u Prvom zavoju, kočim ranije nego što bi trebalo i zahvaljujući odličnim kočnicama (tvorničkim!) previše usporavam za Drugi zavoj. Kroz Trojku i Četvorku (duge desne zavoje) ne mogu vjerovati koliko bočnog gripa R8-ica ostvaruje na cestovnim gumama i svoje oduševljenje dijelim sa suvozačem, koji ne reagira previše, već je i kroz sljedeće zavoje zadovoljan mojim pristupom da previše usporim prije zavoja, pa onda uz pomoć papučice gasa istražujem granice prijanjanja. To je i odlična stvar kod R8-ice, jer unatoč režanju, nikada vas neće ugristi kada počne gubiti grip i kliziti sa sva četiri kotača već „lagano“ širi putanju kroz zavoj i ne plaši vas.
Gotovo nikada, jer ako ste na trenutak bahati i pomislite da pri kraju treće brzine idete dovoljno brzo da stražnji kotači ne mogu proklizati, te hrabro pritisnete gas dok izlazite iz blagog lijevog zavoja poslije Rupe, hladno će te se oznojiti misleći da ste upravo naletjeli na masnu mrlju na stazi. Nema šale ni s malim V8 bratom! Brzom korekcijom volana i blagim otpuštanjem gasa jurim dalje, sada malo nježnije rastežući treću brzinu i dok četvrtom nevjerovatnom brzinom (meni) jurim prema Zagrebačkom zavoju, suvozač me na moje iznenađenje pohvaljuje i objašnjava mi kako je R8-ica dobra za driftanje kada se isključi ESP, te me pita jesam li ja možda želio driftati? Svašta bi mu odgovorio, ali s obzirom da se spremam za kočenje prije Zagrebačkog, jasno odgovaram: NE! Kočnice su brutalne, to već znamo, ali s obzirom da ove ne posjeduju ABS, bojim se odlučnije pritisnuti pedalu te i dalje kočim prije prave točke kočenja.
I taman kada sam se malo opustio, opet hladan tuš i znojenje! Pokušavam ozbiljnije kočiti za Prvi zavoj, ali zaboravljam na grbu na asflatu, koja mi je prije u puno sporijem autu služila kao orijentir za početak kočenja, a sada kočim već prije, i preko nje R8-ica uz dosadašnje plesanje na jakom kočenju, odlučuje još malo razuzdati bokove.
Ne mislim na korigiranje putanje i namještanje za Dvojku (stvarno je zeznut taj dio Grobnika!), već se borim za život i zahvalan sam inžinjerima iz Ingolstadta na ovako direktnom i preciznom volanu! Sretan što živ izlazim iz Dvojke, u pozadini čujem suvozača sa savjetom kako bi bilo bolje iskoristiti cijelu širinu staze. To znam i ja (ako ništa, priznajem da sam nekada u GranTurismo-u koristio „driving line“), ali sada ne osjetim miris kamina pa tako nema ni sigurnosti doma.
Dobro je da mi suvozač ne može čitati misli, iako mislim da se strah osjeti, pa na kraju uspjevam izgovoriti samo „probat ću“. To i činim, ostatak staze vozim pravilnim putanjama (nadam se) i koristim punu širinu staze, iako ne vozim tako brzo. Osmjeh mi je od uha do uha i sada konačno vozim tempom koji mi odgovara.
Plešem uz ritam staze, opušten jer ne postoji štoperica. Ne postoji poskupljenje goriva, ne postoje neplaćeni računi; nema ni krize ni recesije; nema posla koji se mora obaviti i nema stresa. Tu su sada samo savršen odaziv na gas, odlične reakcije volana i kočnice kojima ne treba „skidati kapu“- jer one će to učiniti umjesto vas. Ne postoje ni zdravstveni problemi.
Još jedan krug čistog užitka, čak sam se sada i smijao šali mog suvozača koji je bez mog znanja odlučio pomaknuti granice ESP-a, pa sam tako u želji da što prije izađem iz Rupe, opet na istom mjestu zaplesao, ali sada nisam pobjegao s gasa, već sam nastavio istim tempom i uživao u mogućnostima R8-ice. Ne svojim.
Nevjerovatno koliko teksta, a tek sam počeo peti krug! Ali tu i vožnji dolazi kraj jer su se cestovne gume pregrijale, pa posljednji krug vozim lagano i u nevjerici slušam pohvale suvozača. Zaključujem da je tome tako jer se valjda nauživao usijanih glava koje ponekad unajme njegov automobil i odmah voze na nož. Ali evo njega opet! Dok izlazimo iz auta, valjda sretan što je živ, moj suvozač dobacuje suradnicima „molto bravo“ i uperuje prstom prema meni. Očekujem da će mi se ego sada vidjeti već s druge strane obale, ali nije tako. Iznimno sam sretan i ponosan. Sretan sam što sam ovo iskusio i nije mi žao ni jedne potrošene lipe od 1600,00kn koliko košta ovaj doživlja, i ponosan sam na svoje skromne vještine koje sam do sada stekao vozeći u GranTuriso-u. Ponosan sam i na Hrvatsku zajednicu GranTurismo fanova (
www.gtsurgeons.com), koji „forsiraju“ korištenje odgovarajućih guma za odgovarajući tip vozila. Ekipa, R8 se vozi na CS.
Evo, ako iz teksta niste osjetili kako sam se ja osjetio, možda vam ova slika dok izlazim iz auta i kesim se ko budala to uspije dočarati:
Laku noć
