Ako imate viška vremena, dozvolite da vas udavim još jednim dugim tekstom. Priča o mojoj prvoj "pravoj" vožnji
stražnjepogonaša preko 200 ks.
Priču sam pisao za EVO literarni natječaj, i dobro je da nisam ušao u finale jer bi sljedeći EVO bio na 500 dosadnih stranica
(E da, za one koji pamte, priču o R8 im na kraju nisam poslao).
Inače, radi se o ovom Z-u:
http://www.njuskalo.hr/auti/nissan-350z-3.5-v-6-oglas-4534614Zanimljivo je koliko „beskorisnih“ podataka prosječni EVO čitatelj pamti. Kažem „beskorisnih“, jer u svakodnevnom životu nemamo prevelike koristi od tehničkih podataka svakog egzotičnog superautomobila koji se ikad pojavio na stranicama ovog časopisa. Onda još biramo svoje virtualne favorite, tvrdimo da je jedan „papirnati“ automobil bolji od drugoga i to žestoko branimo po raznim forumima dok na putu s posla sjedimo na stražnjem sjedalu autobusa i žustro tipkamo na mobitelu. Takav sam i ja, u glavi imam svoju virtualnu garažu i točno „znam“ kako se svaki od automobila ponaša na cesti.
E pa ne znam. Osim za jednog virtualnog heroja. Nissan 350Z. Jednog dana sam posjetio poznanika i na parkingu njegove tvrtke zatekao plavi Nissan 350Z. Iako od prije znam točno svaki detalj na vozilu, nisam si mogao pomoći a da ne napravim krug oko Z-a i upijem svaki detalj. Onaj ključni detalj je bila naljepnica sa logom tvrtke spomenutog poznanika. Odmah sam utrčao u ured s pitanjem „čiji je on Z na parkiralištu, pa nije valjda od nekog od vas?!“. Na sreću odgovor je bio pozitivan.
Zgrabivši ključeve brzo sam otrčao do parkinga. Bezobrazno, s onako usputnim pozdravom u pola razgovora. Razumjet će te me. Na metar do ostvarenja sna, bolno sam se vratio u realnost s mišlju „što ako ne stanem u Z-a?!“. To pitanje mi se s razlogom pojavilo jer sam visok 2m i prije godine dana sam se našao s ključevima od Honde S2000 u ruci – i to je to, ostali su u ruci. Nije bilo šanse ni da preparkiram Hondu. Otvaram vrata, odmah pomičem sjedalo u krajnji položaj i sjedam za volan. Dobro je, stanem. Ma odlično je! Cerekam se ko malo dijete, a još ni ključ nije u bravi. Štreber kakav jesam, prvo se upoznajem s okolinom i zapravo sjedalo malo primičem volanu. Dohvat je u redu, jedino je dobro da sam kratko ošišan jer s Elvisicom ne bi stao. Pogled na unutrašnjost me malo razočarao s obzirom na cijenu Z-a, dosta je plastike, jeftin je osjećaj i dok razgovarate čuje se odjek koji bi oćelavio svakog zagriženog Hi-Fi-stu. Dobro, nije baš grozno kao u Hyundai Coupeu prve generacije, ali ta grozna nota se i dalje čuje. Samo je jedan način za odvraćanje pažnje od negativnog – ključ u bravu. Motor se budi bez drame, samo nagovještava da se ipak radi o motoru velike zapremine (velike za nas smrtnike kojima je sve preko 2.0 'pojam'), i da odiše snagom. Čak se usuđujem upotrijebiti riječ „moć“. Da motor je moćan (što će se kasnije i potvrditi). Prilikom kretanja odmah se primjećuje tvrdoća svih komponenti s kojima ste u kontaktu: spojka, mjenjač, volan – sve je 'tvrdo' i zahtjeva odlučne kretnje što je i uskladu sa mišićavim izgledom Z-a. Ovo definitivno nije automobil za manekenke.
Na svu sreću na suvozačkom sjedalu se nalazi moja (tada) zaručnica, pa s parkirališta odlazim civilizirano, a ne kako bi želio: u dimu! Trenutno boljeg suvozača nisam ni mogao imati, jer dok se lagano probijam kroz promet, misli mi odvraćaju komentari produkt dizajnera:
„kak je tak jeftin, šta nisi rekao da je to skup automobil?“.
„Takvi su JapancI“, odgovaram.
“Kakve su to kazaljke, dobre su, ali zašto ih je toliko, zapravo su fora; i sve su tebi okrenute, ja ništa ne vidim, cool. Zapravo je cool autić“ na kraju zaključuje s osmjehom na licu. Spomenute „kazaljke“ nalaze se na vrhu središnjeg stupa i zapravo su dva instrumenta s kazaljkama (analogni voltmetar i analogni mjerač pritiska ulja) dok je treći minijaturni digitalni display putnog računala i, što je bitno, sadrži štopericu! Instrument koji meni zaokuplja pažnju je onaj temperature motora, koji se nalazi u prvom od tri kruga ispred vozača, jer čekam da kazaljka uđe u optimalno područje i da si dam malo oduška. Prvi krug još sadrži pokazivač razine goriva, drugi, središnji je za pokazivač broja okretaja i desni smješta kazaljku brzinomjera. Motor se ubrzo zagrijao, ali ništa od testiranja međuubrzanja jer se jednostavno nalazim na krivim prometnicama. Lagano vozeći kući osjećam bol u lijevoj nozi od učestalog mjenjanja brzina (kvačilo je stvarno tvrdo, ali precizno) i stani-kreni vožnje po gradu, ali osim toga, Z-a je zapravo lagano voziti kroz Zagrebačku gužvu. Tužan parkiram Z-a i koju minutu kasnije u stanu tražim izgovor za jednu kratku večernju vožnju. Ništa od toga, pripreme za svadbu su u tijeku i ne moram objašnjavati što to znači.
Sljedeće jutro budim se znatno ranije jer imam plan! Prije par tjedana sam se po prvi puta našao u Mariji Bistrici i tamo imao priliku isprobati jedan novi papreni gradski automobil, i što je bitnije, za oko mi je zapeo lokalni hotel kao mjesto za nadolazeću svadbu. Nagovaram zaručnicu da odemo vidjeti taj hotel u živo, jer po slikama ne možeš dočarati pravo stanje (to naravno nije vrijedilo za prijašnje lokacije koje sam trebao obići). I znam da sam joj obećao ručak, ali trebamo krenuti odmah (sad je 8h u jutro) „da stignemo sve pogledat“. Privlačnost Z-a potvrđuje činjenica da se trenutno nalazim na suvozačkom sjedalu jer mi je zaručnica maznula ključeve pred nosom u želji da i ona proba ovaj „autić“. Baš me zanima kako će se ona snaći sa svojih 50 kg! Na obostrano iznenađenje s lakoćom izlazi sa parkirališta i uključuje se u promet kao da joj nije prvi put za volanom Z-a. Doduše, volan se znoji svaki puta kada se upire o njega kako bi pritisnula papučicu spojke ili kočnice, ali sve ostalo je lakoća. Čak me pri njenim ubacivanjima u promet više zabrinjava automobil ispred nas nego onaj iza, jer je reakcija motora na gas nevjerovatna i zahvaljujući ogromnom momentu, Z vuče i s niskih okretaja. Usmjeravam ju prema Sljemenu, jer to je „jedini“ put do Zagorja i na ulasku u park prirode Medvednica zamjenjujemo mjesta. Kazaljka je sada u optimalnom području i ispred mene se nalazi prazna cesta. Spuštam prozore za centimetar kako bi upotpunio doživlja, i promatrajući alarm za prebrzu vožnju koji se sada nalazi na suvozačkom sjedalu (uvjeren sam da dolazi serijski s ovakvim automobilom) lagano pojačavam tempo. Motor je stvarno moćan i drago mi je da su štedili na zvučnoj izolaciji jer sada kabinu ispunjava prava nota, nema ni traga onoj jeftinoj.
Motor je zapravo pre moćan za moj nivo vještine, jer unatoč brojnim virtualnim kilometrima u Z-u, zapravo se vozim na 20% mogućnosti automobila jer, ako ništa drugo, ne mogu pronaći RESET tipku. Ono čega nema u virtualnom svijetu su sile koje djeluju na vas. Ubrzanje je i više nego dovoljno, jedino treba pričekati sa gasom na izlazu iz zavoja kako ne bi izgubili trakciju stražnjeg kraja. Zato zapravo volim atmosferske motore pune momenta. Očito je i da Z nije napravljen za ovakve uske ceste prepune oštrih zavoja. Osjeća se njegova težina, iako odlično koči i mijenja smjer poput terijera koji naganja svoju omiljenu lopticu. No ovdije se ipak radi o nekom većem terijeru, a ne onom malom iz Maske. Sjedala su zato odlična i drže tjelu u zavoju savršeno te će vas sigurno natjerati da izgubite koju kilu ako ste široki u bokovima. Do silazne ceste sam se već upoznao sa Z-om a i cesta je malo otvorenija pa je sada Z više u svom elementu. Ne znam koliki je raspored mase, ali sigurno je da ju je lako prebacivati u željenom smjeru te sada presretan plešem kroz zavoje. Ravne dijelove štedim jer s lakoćom dođete do brzine koja će vam sigurno pokvariti ulazak u zavoj i u najboljem slučaju završit će te s neugodnim podupravljanjem a ne izljetanjem sa ceste.
Z je stvarno vrhunski podešen, te čak i ja mogu birati želim li voziti precizno kao da vozim karting, ili se zabavljati i namještati se kroz zavoj kako me volja. Naravno, dok god na pametim imam činjenicu da se pod desnom papučicom nalazi 300ks.
Parkiram pred hotelom tako da imamo pogled na Z-a iz restorana i dok ručamo zaručnica i ja komentiramo vanjski dizajn. Zapravo prepuštam riječ njoj jer ja samo zurim s osmjehom od uha do uha.
„Star je, dobar je dizajn ali se vidi da je star. Stražnji kraj mu je super, bolji od prednjeg. Linija krova mu podiže dojam“. Na kraju se opet vraća na dizajn unutrašnjosti te komentira:
„Malo mi je klaustrofobično jer ne vidim van. Prozori su veliki i svjetlo je u kabini, ali sjedim prenisko i osjećam se kao u podmornici. Bilo mi je malo muka dok smo se vozili kroz zavoje jer ne mogu točno procjeniti kamo idemo“. Zaključak je da bi bilo dobro da se sjedala mogu podešavati po visini, jer ona sa svojih 165cm stvarno iz vana izgleda kao djete koje se prikralo na prednje sjedalo.
Sva sreća pa Zagorje obiluje dobrim prometnicama pa smo tako uživali i u vožnji po ravnici. Ceste su dobre što se tiče konfiguracije zavoja, ali postoje dijelovi prepuni neravnina koji su na svu sreću uplašili samo mene, no ne i Z-a. Lokalni promet je rijedak i nitko ne vozi sporo, ali Z je iz nekog drugog svjeta i dok i dalje poštujem prometne zakone svaki automobil pretječem bez kapi znoja. Pretjecanje ne zahtjeva prebacivanje u nižu brzinu, ali je grijeh to ne učiniti, i to za dvije brzine kako bi mogao uživati u moćnom zvuku 3.5 l V6 motora! Kakva radost! A i alarm se ne oglašuje, samo čujem komentar:
„pa ovaj auto je napravljen za to!“. Primjetit će te da više ne koristi izraz „autić“. Dolaskom na autocestu odmah do izričaja dolaze vanjski retrovizori. Ne zbog svoje preglednosti već zbog buke. Nakon 100 km/h buka u kabini postaje iznenađujuća tako da mislim da bi na dužim putovanjima autocestom to bilo naporno. Iako ne vidim što bi sa Z-om uopće radio na autocesti?!
Bliži se 16h i kraj radnog vremena i iz ovog predivnog sna budi me telefonski poziv vlasnika koji ne želi s posla pješice. Na parkiralištu mu predajem ključeve i sjedam u svoj dizel od 90 ks i čudim se kako svaki dan mogu voziti tako mekan i neprecizan automobil.
Moram li napomenuti da mi ponosni vlasnik Z-a više nije poznanik već jedan od najboljih prijatelja. Hvala Dino.
